Neću u vrtić

Vrtić je mesto koje pohađaju deca od jaslenog uzrasta do polaska u školu. To je vrsta kolektivnog boravka dece različitog uzrasta u cilju njihove socijalizacije i uključivanja u društvene grupe od malih nogu.

Zbog porodične egzistencije roditelji su u obavezi da rade i doprinose kućnom budžetu kako bi obezbedili što kvalitetniji život svojoj porodici. Pored socijalizacije vrtić predstavlja i dopunu porodičnog vaspitanja. Vrtić je prva ustanova kojoj roditelji poveravaju svoju decu na čuvanje, samim tim i predstavlja prvo odvajanje deteta od porodice. Iako su naviknuti na vrtić, poznaju i vole svoje vaspitače, imaju puno drugara i dobri su u vrtiću, česta je pojava da dete dobija da ide.

Većina roditelja je mnogo puta došla u situaciju da dete odbija da ide u vrtić. Deca znaju da daju veliki otpor kada nešto ne žele i taj otpor prati plakanje, otimanje, udaranje, vikanje. Ovakve reakcije znaju da kod roditelja izazovu veliku zabrinutost i osećaj krivice misleći da nisu dobri roditelji. Često se povezuje da ako neće u vrtić - nešto u vrtiću nije u redu.

Detetovo odbijanje znači da mu nešto ne odgovara bilo to u vrtiću ili kod kuće. Kod starije dece razgovorom se mogu otkriti uzroci ovakvog ponašanja i obično su rezultat nezadovoljstva. Uzroci ovakvog ponašanja mogu biti različiti, na primer niste mu sinoć ispunili želju da se igrate zajedno ili nije mu dozovoljeno da pogleda još jedan crtani film pred spavanje. Takođe, uzroci mogu biti svađa sa drugarima oko igračaka, zato što moraju da spavaju u vrtiću ili jedu hranu koju ne vole, promena vaspitača koji o njima brine, zbog konflikta sa nekim od drugara iz grupe.

Duže i često izostajanje iz vrtića mogu biti uzrok negodovanja. Pravljenje duge pauze zbog godišnjeg odmora ili bolesti zna da oteža povratak u vrtić. Deca iz jedne porodične atmosfere u kojoj su okružena najbližim članovima porodice mora da ponovo krene u vrtić, što kod dece izaziva nesigurnost i usamljenost.

Jako je važno da roditelji imaju pozitivan odnos prema vrtiću i vaspitačima koji brinu o njihovoj deci. S obzirom da dete provodi veći deo dana u vrtiću, vaspitač intenzivno može da isprati njegovo ponašanje i uoči ako postoje neke promene u istom. Zato je saradnja na ovoj relaciji neophodna.

Promene u porodici takođe mogu biti faktor i uzrok rečenice "Neću u vrtić". Dete lako može da uoči osećanja svojih roditelja kada su zabrinuti, tužni ili ako su svađe među njima česta pojava. U tim situacijama dete samo želi pažnju, da mu se posveti malo vremena tako što ćete se sa njim igrati, čitati priče, praviti omiljenu hranu.